ZAŠTO PIŠEM

Dugo godina me već mori želja da jednoga dana napišem i izdam svoju knjigu. Još kao dijete sanjala sam o tome da cijeli svijet čita moje naslove, te da dijeca u školi za lektiru čitaju moje knjiige. Međutim, godine su promjenile moju sadisvakciju; sada želim napisati knjigu i želim da ju barem netko pročita. Planirani izlazak i predstavljanje knjige je proljeće 2028. godine. Pisanje me smiruje, dozvoljava mi da sve ono što se događa u mojoj glavi prebacim na papir i oživim u stvarnosti.

Cilj je održati promociju i obznaniti mojim prijateljima i obitelji da sam konačno napisala tu knjigu. Hoće li ju pročitati? Vjerojatno hoće. Hoće li im se svidjeti? To ćemo vidjeti. 

Da li je ovo prevelik zalogaj? Nadam se da nije. 

Do sada sam napisala prvo poglavlje. To je zapravo bio najlakši dio, njega nosim u glavi već jako dugo, samo ga je trebalo prenijeti na papir. Počela sam raditi na drugom, ali još uvijek nisam sigurna da li ću radnju smjestiti u kraći vremenski period od nekoliko dana ili ću u zaplet ubaciti više događaja, pa će se radnja protegnuti na godinu ili dvije. Što se više bavim samim konceptom, mislim da ću radnju ubrzati i utusnuti u dan ili dva radi dinamike, jer ipak radi se o trileru i mišljenja sam da ću izgubiti dinamiku koju triler mora sadržavati da bi čitatelju držalo pažnju.

Nabavila sam bilježnicu koja je uvijek sa mnom i sve što mi se kroz dan mota po glavi vezano za knjigu, odmah zapisujem kako mi misao ne bi pobjegla. 

Kod mene "hitno" i "žurno" ne postoji; za sada pišem kada skupim dovoljno ideja i kada u glavi imam složeno barem dvije ili tri stranice. Dok pišem, nekako mi se radnja u glavi sama događa, kao da je sve što sam stavila na papir doista stvarno, a zapravo sve je plod moje divlje mašte koja budno radi bez prestanka.