ZAŠTO PIŠEM
Dugo godina me već mori želja da jednoga dana napišem i izdam svoju knjigu. Još kao dijete sanjala sam o tome da cijeli svijet čita moje naslove, te da dijeca u školi za lektiru čitaju moje knjiige. Međutim, godine su promjenile moju sadisvakciju; sada želim napisati knjigu i želim da ju barem netko pročita. Planirani izlazak i predstavljanje knjige je proljeće 2028. godine. Pisanje me smiruje, dozvoljava mi da sve ono što se događa u mojoj glavi prebacim na papir i oživim u stvarnosti.
Cilj je održati promociju i obznaniti mojim prijateljima i obitelji da sam konačno napisala tu knjigu. Hoće li ju pročitati? Vjerojatno hoće. Hoće li im se svidjeti? To ćemo vidjeti.
Da li je ovo prevelik zalogaj? Nadam se da nije.
Do sada sam napisala prvo poglavlje. To je zapravo bio najlakši dio; njega nosim u glavi već jako dugo, samo ga je trebalo prenijeti na papir. Počela sam raditi na drugom, ali još uvijek nisam sigurna hoću li radnju smjestiti u kraći vremenski period od nekoliko dana ili ću u zaplet ubaciti više događaja pa će se radnja protegnuti na godinu ili dvije. Što se više bavim samim konceptom, sve više mislim da ću radnju ubrzati i stisnuti u dan ili dva radi dinamike, jer ipak se radi o trileru i mišljenja sam da bih mogla izgubiti dinamiku koju triler mora sadržavati kako bi čitatelju držao pažnju.
Nabavila sam bilježnicu koja je uvijek sa mnom i sve što mi se tijekom dana mota po glavi vezano uz knjigu odmah zapisujem kako mi misao ne bi pobjegla.
Kod mene „hitno” i „žurno” ne postoje; za sada pišem kada skupim dovoljno ideja i kada u glavi imam složene barem dvije ili tri stranice. Dok pišem, nekako mi se radnja u glavi sama odvija, kao da je sve što sam stavila na papir doista stvarno, a zapravo je sve plod moje divlje mašte koja budno radi bez prestanka.
ZAPLET RADNJE
Mislim da točno znam gdje književnici zapinju; radi se o zapletu. Godinama imate cijelu priču u glavi, ona čuči i čeka da je prenesete na papir i, kad se to konačno dogodi, shvatite da je sve toliko nelogično ili zapetljano da ni sami više ne znate kako to raspetljati. Stvari su se počele miješati i sada je trenutak da se odlučim u kojem točno smjeru idem. Zanimljivo je da imam kraj — imam napisanih deset posljednjih stranica i trideset prvih — ali ostatak se nalazi u sredini, a sredina je ono što čitatelja drži: taj vrhunac radnje i sve ono što knjigu čini dobrom ili lošom.
Kako bih pogurala samu sebe, pronašla sam pet alfa-čitatelja kojima mislim proslijediti rukopis kroz godinu dana. Jedan od njih je i moj kolega s posla, čije mišljenje jedva čekam, ali trebat ću i njegovu pomoć oko tehničkih i tehnoloških dijelova s obzirom na to da govorimo o stručnjaku za tehnologiju, kojeg izuzetno cijenim i kao osobu i kao stručnjaka. Ostali čitatelji moji su prijatelji, čije će mišljenje biti oštro, ali svakome od njih pomno ću se posvetiti jer znam da ću od njih dobiti iskrenu kritiku. Nitko od njih neće se usuditi reći da je nešto dobro ako nije, i te su osobe u stanju iskrižati mi cijeli rukopis i reći: „Piši sve ponovno.” Hvala im na tome.
Ovaj tjedan odlučujem u kojem smjeru idem dalje. Dopustit ću si da napišem stotinjak stranica pa možda kroz nekoliko mjeseci shvatim da sam promašila. Možda me baš alfa-čitatelji navedu na drugi smjer... Je li ovo prevelik zalogaj? Ako jest, prepolovit ću ga.
Create Your Own Website With Webador