LAŽEMO LI PREVIŠE?

Kako se nosite s lažima oko sebe? Ili, još bolje, kako se nosite s lažima koje stvarate sami?

Veljača mi se svela na laži i istine te granice među njima. Iako sasvim slučajno, učinilo mi se kao dobra tema za veljaču, mjesec ljubavi, jer nije sve što vidimo ljubav. Iako, postoje laži koje vrište ljubav, ali o njima ćemo kasnije.

Kad sam nabavljala naslove za veljaču, jedan knjižničar me pitao: da li ste morala osoba? Moram priznati da me zatekao s tako filozofskim pitanjem, ali nisam dugo razmišljala; smatram se moralnom osobom. Razgovor se dalje raspleo o knjigama koje sam uzimala, sve su bile neke lažljive, pa ga je to potaklo na pitanje. Kratka rasprava o tome što je moralno, a što ne, završili smo na tome da svatko ima svoje stajalište.

Jeste li znali da zapravo postoje tri vrste laži: bijele laži, sive laži i crne laži? Bijele laži se obično vezuju na one laži koje ćemo reći radi “mira u kući”, primjerice, kad djetetu slažete da je dječji park zatvoren i da “ne radi”. Ili kad suprugu slažete da niste naručili još jedan paket. Međutim, ovo prvo je zasigurno bijela laž, pokušavate izbjeći djetetov ispad bijesa, mada i to zapravo ovisi o dobi djeteta, recimo da dijete ima najviše dvije godine (gornja granica). A da li je i ova druga laž bijela? Osobno smatram da nije, već smo prešli na sivu laž, možda malo i tamnije sivu ponajprije zato što stavljamo nečije povjerenje na kocku, a onda zato što prešutno trošimo iz zajedničkog budžeta i sakrivamo to od druge strane. Tu već dolazimo do toga da našom laži radimo nekakvu štetu drugoj strani, u ovom slučaju suprugu i kućnom budžetu. Pokušajte me uvjeriti da to nije laž iz tamnije sive nijanse.

Crne laži su one najmračnije laži i tajne koje imamo pred drugima i koje koristimo da bismo nekoga naveli da donese odluku koja zapravo nije isrpavna (ili je ispravna, svejedno je, ali bit je u tome da manipulativno navodimo nekoga na odluku i postupak). Mislim da jedna crna laž stvara drugu i da sve te laži u nizu postaju sve gore i tamnije jedna od druge kroz neko vrijeme. Najkraće, crne laži su one najgore, manipulativne i ohole laži kojima se ljudi koriste kako bi nekoga svjesno ocrnili, dobili što žele ili jednostavno se nekome osvetili za nešto.

Koristim li se ja bijelim lažima? Naravno. Mislim da se svi koristimo u nekom trenutku takvim lažima i mogu reći da ih donekle opravdavam, zapravo, opravdavam ih sve dok to nisu neke stvari, npr. slagati prijateljici koliko ste platile haljinu ili joj reći da joj nešto lijepo stoji, a ne stoji. Ovakva vrsta laži da biste podigli nečiji dojam o vama ili da biste se nekome ulagivali smatram u jednu ruku podlima. Te laži ne donose ništa posebno loše za druge, ali donose loše za vas. Pobogu, recite svojoj prijateljici da ta haljina nije za nju, budite nježni, ali budite i iskreni. Ona možda u tom trenutku ne vidi nešto što vi vidite i zato vas je i pitala za mišljenje, a ne zbog toga da vi prospete ružine latice pred nju i budete super. Jednom kad budete uhvaćeni u tako blesavoj laži, ljudi će se zapitati zašto to radite i izgubit ćete njihovo povjerenje, zanemariti će vaše mišljenje i sve informacije koje dolaze od vas provjeriti će ne jednom, nego četiri puta. Da li ovakve laži koriste samo loše osobe? Apsolutno ne, mislim da samo nisu svjesni posljedica istih.

Koje ja bijele laži koristim? Npr. kada vidim da negdje eskalira nekakva rasprava, a da nema smisla tjerati mak na konac, jedno odlučno “u pravu si” smiruje eskalaciju, pogotovo ako vam je temperament divlji poput moga. Servis bijelih laži prema djeci? Svakodnevan- ako ne učiš, raditi ćeš teže poslove. Ili kad vam roditelji kažu “vidjet ćemo”. Koliko puta ste doista vidjeli? Ili još bolje, koliko ste godina imali kad ste shvatili da to znači, “ne može, ali sam preumorna za raspravu”? A sada ona najpopularnija laž za djecu- Djed Božićnjak. Nedavno me sin pitao: mama, nosi li darove Djed Božićnjak ili to ti i tata stavljate pod bor? Pitala sam ga što bi on želio da je istina. Rekao je da bi htio da ih nosi Djed Božičnjak, ali na kraju krajeva, da to uopće nije važno. Svidio mi se njegov odgovor u potpunosti. Zašto ne bismo ostavili malo čarolije pod borom? Mislim da nema ništa loše u tome da navečer odu spavati s mislima o Djedu Božićnjaku iako on ne postoji. Ne postoje ni Trnoružica ni Petar Pan, pa svejedno o njima govorimo i analiziramo ih. Očigledno je da ionako kad tad sami shvate. Kako rastu, tako njihove glave shvate da je naprosto nemoguće da to radi Djed Božićnjak i baš mi je drago da su moji klinci sami došli do tog zaključka, ali isto tako što su godinama kao mali uživali u čaroliji. Inače, ne lažem djecu o tome da je svijet prekrasan, ne lažem o tome da postoje mjesta na svijetu gdje bjesne ratovi, vlada glad i da su svi ljudi dobri i dobronamjerni. Možemo im slagati odgovore na neka njihova pitanja da ih umirimo, kao što je “mama, hoće li kod nas biti rat?” gdje ih vi gladite po obrazu i umirujete riječima da za tako nešto nema šanse, a dobro znate da je to laž. Ne znate odgovore na takva pitanja i ne možete ih znati. Ako mene pitate, lagati djeci da ih umirimo je sasvim u redu, nećete im sigurno pred spavanje reći da postoji uvijek šansa za rat i u najvećem miru. Možete im slagati da šivanje razbijene brade ne boli jako (ah, kako da znam, nisam nikad razbila bradu), možete im slagati da im mišić raste samo od mesa, jer gle čuda, ne žele jesti meso iz nekog razloga sa svojih pet godina. Ovo također spada pod manipulaciju i nije zdrava u nekim starijim godinama, ali za dijete kojemu ne možete objasniti neke stvari jer su za njegovu dob apstraktne, ma dajte molim vas... budite kerativni da biste vodu natjerali na svoj mlin. Budite realni, ali i maštoviti za njihov mir i dobrobit. Pa na kraju krajeva, i za svoj. Ponekad.

Što se tiče laži u drugim odnosima, recimo u braku; mislim da svaka, pa i ona bijela laž donosi na duge staze nešto što ne valja. Nije važno da li to nešto ne valja po vas ili njega/nju, ali negdje se prelome i bijele laži.

Dobar je ručak. Sviđa mi se ovaj tepih. Seks je bio dobar. Samo idi, lijepo se provedi. I evo nekih mojih favorita koje koristim ne baš često, ali tu su: Svejedno mi je. Kako želiš. Dobro. Zadnje tri navedene izjave zvuče kao konstatacije, ali da li doista tako mislite kad to izgovoite ili se ne želite upustiti u raspravu jer jednostavno znate da ćete svejedno izvući deblji kraj unatoč svim naporima? Ovo su sitne laži koje ranjavaju bliskost. Progutat ćete boju tepiha koja vam se ne sviđa, progutat ćete i ručak koji je presoljen, ali zaustavlja li se ovaj trend samo na takvim sitnicama ili će to s vremenom prijeći u obrazac koji koristite kako biste izbjegli diskusiju?

I na kraju, lažete li da biste postigli uspjeh? Manipulirate li kolegama kako biste se istakli i podigli na stepenicu više? Čekate li pravi trenutak da od nečije sitne greške napravite razoran uragan pred nadređenima da biste dobili počasno mjesto "bliže Bogu?" Možemo li u takvim situacijama reći da cilj opravdava sredstvo? Za mene apsolutno ne.

Gradite svoj uspjeh na svojim sposobnostima, a laži obojite u bijelo i držite ih podalje poslovnih odnosa. Prije svake laži razmislite dvaput. Gdje je zapravo granica između "zdravih" i manipulativnih laži i da li ih možemo svrstati u takve kategorije uopće? Možda laži zapravo uopće nemaju boju, možda samo s vremenom poput oguljene jabuke oksidiraju i potamne.