"Hoće li vrijeme uopće postojati kada ne bude ljudi koji bi ga mogli mjeriti?"
Ovu knjigu odlučila sam kupiti zbog korica. U moru ponuđenog na Interliberu, ova mi je u prolazu zapela za oko i nisam puno razmišljala, dala sam joj šansu i nije mi žao.
Ovaj apokaliptični roman prati priču civilizacije koja je suočena sa svojim krajem. Za nekoliko tjedana zelju će pogoditi meteor i izbrisati sve što je čovjek godinama stvarao. Priča je prožeta gomilom emocija ljudi koji znaju točan dan kada svemu dolazi kraj: panika, očaj, nostalgija, konfuzija, bol, tuga i poricanje. Međutim, ovo nije priča promišljanja o smrti, nego o životu. Kako bismo proveli zadnje dane naših života? Što nam je zaista važno ako znamo da nemamo vremena na pretek? Istina? Ljubav? Moral? Odnosi? Da li bismo tih zadnjih dana postali gori ili bismo postali bolji? Znati točan dan kada ćete umrijeti ogoli vas do kosti. Melankoličan ton pun nježnosti ostavlja dojam o tome kako ljudi vole, boje se, griješe i odlučuju.
Glavni protagonisti su upravo tinejdžeri koji se bore s osjećajem nepravde. Život je tek trebao početi, a Simon, Tilda i ostatak društva upravo žive njegov kraj. Stalno se zapitkuju ima li smisla raditi dobro kada budućnost i posljedice neće doći. Duguju li nešto jedni drugima? Njihova nezrelost zapravo je odrasle u tih nekoliko tjedana naučila da smisao treba tražiti čak i onda kada smisla nema. Živjeli su dan po dan, sat po sat, družili se, voljeli, plakali i jednostavno unatoč svemu- doslovno živjeli.
Pomalo neobičan spoj apokaliptične fikcije, misterije i introspektivne drame stvara tematsku i snažnu emocijalnu dubinu te nam kraj svijeta prikazuje kao ogledalo ljudske prirode.
Add comment
Comments