Žena. Ona je u isto vrijeme jaka i krhka, tiha dok viče iz petnih žila, brzoptozena dok sjedi skrštenih ruku s izrazom blaženstva i nasmijana dok se u njoj lome svakodnevne životne borbe.
Posao, obitelj, djeca, bolesti, dom, organizacija i podrška drugima. Ona drži konce u svim sferama života i komadić je bez kojega se životni krug nikada neće zatvoriti. Voli, nosi svijet na leđima i duboko u sebi vrišti od bola. Upravo ta unutarnja borba kod žene stvorila je frazu žena je ženi vuk. Ta fraza nije uvreda- to je društvena dijagnoza od koje većina okreće glavu. Biti nadmena i bolja od druge je naprosto stvar koja se mora, natjecanje koje nikada ne prestaje. To je duboko uvučena zaraza u porama našeg društva koja se prenosi kapljičnim putem. Vjerojatno ste barem jednom u životu osjetili onaj oštri rez pogleda druge žene prema vama. Žustar, brz i bolan, onaj pogled koji vam izazove trnce u tijelu, a znate da ništa niste krive. Od žene vuka, gladnog, divljeg i borbenog kojem rastu zazubice. Ona je u tom trenutku nasmješena, blaga i smirena, ali odaju je njezine oči. Zatamne se i stisnu, a njihove duše vire kroz ta stisnuta okna kojima vas skeniraju. Nježno vas dodiruju, šalju vam gomilu komplimenata dok u sebi gase požar koji ne mogu kontrolirati. Čestitam, srele ste ženu vuka.
Moje pitanje je da li se rodimo s takvom dijagnozom ili je to naučeno ponašanje? Znanost je dokazala da se ljudi ne rađaju zli, osobnost je ono što nam kreira tijek života i okolina u najranijim godinama. Pretpostavljam da onda i žene svoju “dijagnozu vuka” također nauče kroz život. Uče od majki, baka i okoline u kojoj odrastaju, koriste obrazac na način da je slabost one druge njihova prilika. Seciraju živote drugih žena i traže propuste, rane na koje dodaju sol i pukotine kroz koje mogu proći kao uragan. Rekla bih da između ženske solidarnosti i ženske sabotaže ne stoji genetski kod niti datum rođenja; naprotiv, to je izbor, to je put kojim se kao žena odlučiš ići. I ne, cilj ne opravdava sredstvo. Pustiti trač o radnoj kolegici kako bi ju maknula s neke pozicije nema opravdanje. Voditi glavnu riječ u natjecanju čije je dijete bolje i pametnije nema opravdanje. Doljevati ulje na vatru u obiteljskim odnosima i tako stvoriti svađu među članovima nema opravdanje. Popiti kavu s prijateljicom koja ti se povjerila i širiti dalje njezine tuge i boli nema opravdanje. Potkopati ženu kad je zamolila za ruku pomoći nema opravdanje. Dakle, izbor je isključivo na nama.
Što je s muškarcima? Pazite ovo- opraštaju brže, ne analiziraju tuđu odjeću i izgled, detalji ih ne zanimaju (možda ih prirodno ne vide), njihovo međusobno nadmetanje ne proizlazi iz tendencije “ja sam bolji od tebe” i "želim biti poput tebe, ali bez imalo truda", međusobno se natječu, ali zajedno slave s pobjednikom dok se kuckaju kriglom piva. Ako ogovaraju, ogovaraju konstruktivno. Oni se jednostavno drže skupa. I muškarci se svađaju, dakako, ali svađaju se drugačije. Njihove svađe su eksplozivne i kratke, ako treba fizički će se obračunati, ali oni ne nose sa sobom crnu bilježnicu u koju upisuju svaku krivu riječ ili djelo i ne dijele si pluseve i minuse. Kod njih ne postoje višesatne analize onog trećeg kojeg trenutno nema, dok žene s osmjehom podnose društvo drugih žena, a kad se raziđu, ploča se okreće na drugu stranu i kreću valovi analize, pogrdnih riječi i ismijavanja. Muškarci si takve stvari kažu u lice, odmah, sada. A žene... Žene sve te ružne misli o onoj drugoj spakiraju u jedno “draga” i razvuku osmijeh. Uzgred, ne bojim muškaraca. Oni me ne mogu slomiti onako kako me može slomiti jedna žena, jer ona me neće samo slomiti, ona će moje kosti pretvoriti u prah, a da pri tome neće ni trepnuti.
Ako bismo dublje ušli u temu, možemo zaključiti da problem nije u ženama, nego u društvu koje ovakav način ponašanja nagrađuje. Sigurna sam da ste barem jednom čuli za slučaj gdje je žena potkopala onu drugu i dobila ovacije u obliku napredovanja na poslu, pohvalu razrednog vijeća roditelja, dobila veliko nasljedstvo, progurala dijete tamo gdje mu nije mjesto i sl. Ako bolje razmislite, nije rijetko, zar ne? Zapravo, postalo je normalno. Žene vode tihe, ali razorne sukobe. One sve odrade u tišini, kroje detaljne planove bez puno vike, ali posljedice su enormne. Sve nedozvoljene radnje prođu ispod radara i eskaliraju u točno određenom trenutku, a da to niste ni primjetili.
Moramo li tako? Ne moramo. Želimo li drugačije? Ima nas koje želimo, na moju sreću, svjedok sam tome. Iako radim u pretežito muškom kolektivu što mi neizmjerno odgovara jer je sve jednostavno, transparentno i pošteno, postoji krug žena u mom životu izvan radnog mjesta koje su doista solidarne. Njih, dakako, nema puno, ali one su onaj ružičasti dio moga života. S nekima od njih nisam u svakodnevnom kontaktu, ali one su tu, čujem ih kako koračaju iza mene na prstima i kad se okrenem, rašire ruke prema meni. One govore ono što misle bez vremenog odstupanja, one vade karte na stol dok još nije stiglo piće, neizmjerna su podrška dostupna poput službe za korisnike, sedam dana tjedno i sve dane u godini. One su tu kad se i same raspadaju, otkinu komadić sebe da mene zakrpaju. Tu su i kad se trebamo smijati, tu su kad se veselimo uspjesima one druge, plješćemo jedna drugoj iz prvih redova, guramo jedna drugu preko ruba kad ponestane hrabrosti. Ako se izgubi snaga, ovdje smo da stvorimo silu uzgona na svojim krilima. Upravo te žene su dokaz da žene vukovi koriste naučene obrasce i da njihovo podmetanje nema nikakve veze s genetskim kodom. Ovakve žene gledale su svoje majke i bake i učile iz njihovog ponašanja o empatiji, solidarnosti i podršci. Možda neke i nisu, ali su svjesno odabrale drugačiji put i učile od nekog drugog. Izabrale su onaj put na kojem možemo stati jedna pored druge kao vojnikinje, rame uz rame naoružane hrabrošću i snagom i krenuti ako treba i protiv cijelog svijeta. Takve žene zaslužuju orden za hrabrost. One su se iskoprcale iz blata koje je društvo u kojem živimo navuklo u sve slojeve života. Pri prvom susretu sa ženom vukom one su rekle ne. Ne želimo biti ovakve, želimo biti ženi žene. Iako pri rođenju nismo dobile dijagnozu vuka, dobile smo puno darova koje trebamo podjeliti s drugim ženama. Dobile smo snagu, hrabrost i razboritost da se odupremo društvu i da ne podlegnemo činjenici da je jedini način da uspijemo podmetnuti nogu onoj drugoj. Potrebno je da svaki dan radimo na sebi, da njegujemo jedna drugu i da se štitimo i guramo prema cilju. Jednostavno, budite poput žena oko mene; ne budite vukovi, bude im jednostavno žene, jer to je sasvim dovoljno i najbolji dio sebe što možete dati onoj drugoj- sebe kao ženu s darovima koje ste dobile pri rođenu.
Ja sam doista sretna žena. Vukovi me nisu slomili zahvaljujući ženama.
Add comment
Comments