Žena. Ona je istovremeno jaka i krhka, tiha dok viče iz petnih žila, brzopotezna dok sjedi skrštenih ruku s izrazom blaženstva i nasmijana dok se u njoj lome svakodnevne životne borbe.
Posao, obitelj, djeca, bolesti, dom, organizacija i podrška drugima. Ona drži konce u svim sferama života i komadić je bez kojega se životni krug nikada neće zatvoriti. Voli, nosi svijet na leđima i duboko u sebi vrišti od boli. Upravo je ta unutarnja borba kod žene stvorila frazu „žena je ženi vuk”. Ta fraza nije uvreda — to je društvena dijagnoza od koje većina okreće glavu. Biti nadmena i bolja od druge naprosto je nešto što se mora; natjecanje koje nikada ne prestaje. To je duboko uvučena zaraza u porama našega društva koja se prenosi kapljičnim putem. Vjerojatno ste barem jednom u životu osjetili onaj oštri rez pogleda druge žene prema vama. Žustar, brz i bolan — onaj pogled koji vam izazove trnce u tijelu, iako znate da niste ništa skrivile. Pogled žene-vuka, gladne, divlje i borbene, kojoj rastu zazubice. Ona je u tom trenutku nasmiješena, blaga i smirena, ali odaju je njezine oči. Zatamne se i stisnu, a njihove duše vire kroz ta uska okna kojima vas skeniraju. Nježno vas dodiruje, šalje vam gomilu komplimenata dok u sebi gasi požar koji ne može kontrolirati. Čestitam, srele ste ženu-vuka.
Moje je pitanje rađamo li se s takvom dijagnozom ili je riječ o naučenom ponašanju. Znanost je dokazala da se ljudi ne rađaju zli; osobnost i okolina u najranijim godinama oblikuju tijek našega života. Pretpostavljam da žene svoju „dijagnozu vuka” također nauče kroz život. Uče od majki, baka i okoline u kojoj odrastaju. Koriste taj obrazac tako da slabost druge žene vide kao vlastitu priliku. Seciraju živote drugih žena i traže propuste, rane na koje mogu posuti sol i pukotine kroz koje mogu proći poput uragana. Rekla bih da između ženske solidarnosti i ženske sabotaže ne stoji genetski kod niti datum rođenja; naprotiv, to je izbor. To je put kojim se kao žena odlučiš ići. I ne, cilj ne opravdava sredstvo. Pustiti trač o kolegici kako bi je maknula s određene pozicije nema opravdanje. Voditi glavnu riječ u natjecanju čije je dijete bolje i pametnije nema opravdanje. Dolijevati ulje na vatru u obiteljskim odnosima i tako stvarati svađe među članovima nema opravdanje. Popiti kavu s prijateljicom koja ti se povjerila pa širiti dalje njezine tuge i boli nema opravdanje. Potkopati ženu kada je zamolila za pomoć nema opravdanje. Dakle, izbor je isključivo na nama.
Što je s muškarcima? Pazite ovo — opraštaju brže, ne analiziraju tuđu odjeću i izgled, detalji ih ne zanimaju (možda ih prirodno ne primjećuju), a njihovo međusobno nadmetanje ne proizlazi iz potrebe: „Ja sam bolji od tebe” ili „Želim biti poput tebe, ali bez imalo truda.” Nadmeću se, ali zajedno slave pobjednika dok se kuckaju kriglama piva. Ako ogovaraju, ogovaraju konstruktivno. Oni se jednostavno drže zajedno. I muškarci se svađaju, dakako, ali svađaju se drugačije. Njihove su svađe eksplozivne i kratke; ako treba, fizički će se obračunati, ali oni ne nose sa sobom crnu bilježnicu u koju upisuju svaku krivu riječ ili djelo i ne dijele jedni drugima pluseve i minuse. Kod njih ne postoje višesatne analize osobe koja trenutačno nije prisutna, dok žene s osmijehom podnose društvo drugih žena, a kada se raziđu, ploča se okreće na drugu stranu i kreću valovi analize, pogrdnih riječi i ismijavanja. Muškarci si takve stvari kažu u lice — odmah i sada. A žene... žene sve te ružne misli o onoj drugoj zapakiraju u jedno „draga” i razvuku osmijeh. Uzgred, ne bojim se muškaraca. Oni me ne mogu slomiti onako kako me može slomiti jedna žena, jer ona me neće samo slomiti — ona će moje kosti pretvoriti u prah, a pritom neće ni trepnuti.
Ako bismo dublje ušli u temu, mogli bismo zaključiti da problem nije u ženama, nego u društvu koje ovakav način ponašanja nagrađuje. Sigurna sam da ste barem jednom čuli za slučaj u kojem je žena potkopala drugu ženu i za to dobila ovacije u obliku napredovanja na poslu, pohvale roditeljskog vijeća, velikog nasljedstva, proguravanja djeteta tamo gdje mu nije mjesto i slično. Ako bolje razmislite, to nije rijetkost, zar ne? Zapravo, postalo je normalno. Žene vode tihe, ali razorne sukobe. Sve odrade u tišini, kroje detaljne planove bez puno buke, ali posljedice su ogromne. Sve nedopuštene radnje prolaze ispod radara i eskaliraju u točno određenom trenutku, a da to niste ni primijetili.
Moramo li tako? Ne moramo. Želimo li drugačije? Ima nas koje želimo i, na moju sreću, svjedokinja sam tome. Iako radim u pretežno muškom kolektivu, što mi neizmjerno odgovara jer je sve jednostavno, transparentno i pošteno, postoji krug žena u mom životu izvan radnog mjesta koje su doista solidarne. Njih, dakako, nema mnogo, ali one su onaj ružičasti dio moga života. S nekima od njih nisam u svakodnevnom kontaktu, ali one su tu; čujem ih kako koračaju iza mene na prstima i, kad se okrenem, rašire ruke prema meni. One govore ono što misle bez vremenskog odmaka. One iznose karte na stol dok još nije stiglo piće. Neizmjerna su podrška, dostupna poput službe za korisnike — sedam dana u tjednu i sve dane u godini. Tu su čak i kada se same raspadaju; otkinu komadić sebe kako bi mene zakrpale. Tu su i kada se trebamo smijati, kada slavimo uspjehe one druge, kada plješćemo jedna drugoj iz prvih redova i guramo jedna drugu preko ruba kada ponestane hrabrosti. Ako nestane snage, tu smo da stvorimo silu uzgona svojim krilima.
Upravo su te žene dokaz da žene-vukovi koriste naučene obrasce i da njihovo podmetanje nema nikakve veze s genetskim kodom. Takve su žene gledale svoje majke i bake i učile iz njihova ponašanja o empatiji, solidarnosti i podršci. Možda neke od njih to nisu imale, ali su svjesno odabrale drugačiji put i učile od nekoga drugoga. Izabrale su put na kojem možemo stajati jedna pored druge poput vojnikinja, rame uz rame, naoružane hrabrošću i snagom, i krenuti, ako treba, protiv cijeloga svijeta.
Takve žene zaslužuju orden za hrabrost. One su se iskoprcale iz blata koje je društvo u kojem živimo navuklo u sve slojeve života. Pri prvom susretu sa ženom-vukom rekle su: „Ne. Ne želimo biti takve. Želimo biti ženama — žene.” Iako pri rođenju nismo dobile dijagnozu vuka, dobile smo mnogo darova koje trebamo podijeliti s drugim ženama. Dobile smo snagu, hrabrost i razboritost da se odupremo društvu i ne podlegnemo uvjerenju da je jedini način uspjeha podmetnuti nogu onoj drugoj. Potrebno je svakodnevno raditi na sebi, njegovati jedna drugu, štititi se i gurati prema cilju.
Jednostavno, budite poput žena oko mene. Ne budite vukovi — budite jednostavno žene, jer to je sasvim dovoljno i najbolji dio sebe koji možete dati onoj drugoj: sebe kao ženu, sa svim darovima koje ste dobile pri rođenju.
Ja sam doista sretna žena. Vukovi me nisu slomili zahvaljujući ženama.
Add comment
Comments