Znate li da je oko pedeset posto djece generacije Alpha doživjelo digitalno nasilje, a oko osamdeset posto njih nasilje i u drugim oblicima? Znali ili ne, ovo su doista poražavajući podaci za cjelokupno društvo — uključujući i mene i vas.
Prije nekoliko godina digitalno nasilje počelo se pojavljivati u višim razredima osnovne škole, u trenutku kada hormoni podivljaju, djeca se traže, pokušavaju ne izdati svoje ideale i tjeraju mak na konac. Međutim, istraživanja pokazuju da se ta granica s godinama spuštala sve niže pa je tako danas digitalno nasilje problem djece nižih razreda osnovne škole, odnosno razredne nastave. Da, govorimo o trećim i četvrtim razredima — niste pogrešno pročitali. Dakle, da vas poštedim matematike, pričamo o djeci od devet do jedanaest godina. I da, govorimo o nasilju. Vjerujem da ćete ovu informaciju teško procesuirati, jer sam je i ja jedva progutala.
U ovo je uključeno cijelo društvo — sve generacije, svi spolovi i sve religije. Drugim riječima, kompletno društvo funkcionira na potpuno pogrešan način, a posljedice se lome na generacijama Z i Alpha, čak i više na Alphama nego na generaciji Z. Njih je ovaj metak samo okrznuo, a Alphe je, nažalost, pogodio ravno u srce.
Kako je moguće da djevojčica od devet godina nagovori deset drugih djevojčica da se ne pojave na Majinom rođendanu? Kako se može dogoditi da se dječak od devet godina smije Ivanu jer nema markirane tenisice? Kako progutati činjenicu da si djeca tog uzrasta šalju uvredljive poruke, prijetnje smrću i batinama, koriste društvene mreže za izrugivanje, stvaranje klanova i blaćenje jedni drugih? Kako se može dogoditi da dječaci okolo šalju Marijinu sliku i govore da je ružna? Kako je moguće da tu istu sliku obrađuju u programima i prikazuju Mariju nagu te stvaraju pornografski sadržaj? Ponovno — uzrast od devet do jedanaest godina.
Gospodo milenijalci, gdje smo zakazali? Ja ću vam reći — zakazali smo na svim frontama. Jesmo li krivi? Jesmo. I to zato što smo dopustili da nas pregazi moderno digitalno doba.
Sjetite se sebe i života kada ste imali deset godina. Tehnologija nam je bila kvantna fizika, fiksni telefon čudo, a mobitel velik poput cigle pojam; imali su ga samo važni poslovni ljudi. Cigla s antenom kojom možeš zvati drugu ciglu. Pogledajte sada svoju djecu. Mikročipovi su dodatak njihovu rođenju; rođeni su osuđeni na život u modernom digitalnom dobu, dobu interneta i povezanosti tehnologijom. Tehnologija im teče venama. Programirani su da funkcioniraju i žive pomoću tehnologije, a digitalna komunikacija zamijenila im je druženje, igru, učenje i odmor. Njihov kompletan svijet preselio se u dimenzije 150,9 × 75,7 × 8,3 mm. U te dimenzije stanu životi generacije Alpha — njihove uspomene, znanje i osjećaji stanu u tu crnu kutijicu, malo deblju od kartona. Njihovi životi lakši su od dvjesto grama.
I to čak nije ni problem. Došlo je takvo doba; potrebno mu se prilagoditi, a ne pokušavati sve promijeniti. Problem nastaje zato što u njihovim crnim kutijicama ne postoje pravila. Nema empatije, nema poštovanja, a generalno su cijepljeni od bilo kakvih osjećaja. Pale crvene alarme ako im se nešto ne sviđa i reagiraju burno. Smatraju da je svijet omotan ružičastim papirom, da je sve oko njih savršeno, da sve mora biti dostupno odmah i da se Zemlja okreće oko njih. Ne žele se truditi, ne žele dijeliti i otuđeni su. Alphe su generacija izgubljena u dugim, svjetlucavim hodnicima interneta, generacija koja se traži, a svaki novi pokušaj završava udaranjem glavom o staklo.
Nasilje? Digitalno nasilje? Dojave o bombama? Generacija Alpha ima jedno od najmoćnijih oružja u svojim još uvijek dječjim rukama — mobilni uređaj povezan s internetom. Bez kontrole, vaša su djeca svakoga dana naoružana. A jednako tako kako su naoružana, jednako su i izložena metku. Svjesni su svoje moći. Imaju znanja koja lako stječu zahvaljujući dostupnosti interneta, ali ono čega nisu svjesni jest da svakodnevno pucaju jedni u druge, i to ravno u prsni koš, bez promašaja. Oni su sudionici tihog rata popularno zvanog digitalno nasilje. Vrijeđanje, isključivanje i psihičko maltretiranje vršnjaka njima su način izražavanja, način života i nešto što smatraju sasvim normalnim. Ako im ukažete na pogreške, dobit ćete nesuvisla obrazloženja ili tup pogled bez imalo empatije. U njihovim glavama nasilje koje provode nije nasilje. Oni jednostavno tako žive — ili pucaju ili bivaju upucani.
Tko je kriv? Milenijalci. Bili smo odrasli ljudi kada nam je tehnologija promijenila živote. Linija manjeg otpora postala je još glađa pa smo požurili gurnuti tu olakšavajuću varijantu svojim potomcima: „Gledaj mobitel da bi jeo”, „Slušaj mobitel da bi spavao”, „Daj mu igricu da imaš dva sata mira.” Olakšavali smo sebi, ali uništavali Alphe. Nesvjesno smo stvorili ratnu generaciju. Djeci su roditelje i autoritet zamijenili ekrani. Plavo svjetlo monitora postalo im je utjeha, savjet, roditelj, prijatelj, učitelj i idol. Poštuju li nas kao roditelje? Poštuju li svoje učitelje, vole li svoje prijatelje? Imaju li prema ikome strahopoštovanje ili zrno empatije? Imaju — prema maloj crnoj kutijici. Njoj vjeruju. S njom odlaze u krevete, šetnje i na putovanja. S njom ručaju i večeraju, razgovaraju, smiju se i plaču. Mi smo na marginama njihovih života, poput putnika u vlaku koji su tu samo u prolazu.
Nažalost, mobitele moraju imati — da ih možete nazvati, da mogu komunicirati s prijateljima i slati si zadaću kada su bolesni. Moraju ih imati kako bi bili dio današnjeg društva i mogli funkcionirati u sustavu kakav danas imamo. Međutim, dali smo im jednu stvar koju nismo smjeli — neograničen pristup informacijama na internetu. Dopustili smo im da čitaju lažne vijesti, gledaju pornografski sadržaj, nasilje u svijetu i veličaju Kostu. Kako smo mogli omogućiti djetetu od deset godina takav raspon informacija? Zašto dijete od deset godina, poput spužve, upija informacije koje su za njega potpuno apstraktne?
Pogledajte što smo stvorili. Alphe su mali roboti u savršenom ljudskom obliku. Tehnologija danas pokušava stvoriti robota nalik čovjeku, a mi smo stvorili čovjeka nalik robotu. Čestitam. I sebi i vama.
Eto gdje smo pogriješili. Dali smo im sve — bez kontrole. Naša dobra namjera pretvorila se u tihi rat. Pridonijeli smo tome da se čiste dječje ruke zaprljaju mržnjom, nasiljem i prljavim idejama koje im sugerira algoritam, mala crna kutija stručno nazvana mobilni uređaj. Dopustili smo da do njihovih glava dođu TikTok izazovi poput stavljanja najlonskih vrećica na glavu — pa tko preživi, pričat će. Ovo je trajna šteta. Mobitel je jednim zamahom ranio cijelu jednu generaciju; postao je rak-rana kompletnog društva.
Gospodo, priznajmo krivnju. Nemojmo biti licemjerni. Znam da ćete lako pronaći greške svojih roditelja, ali pokušajmo za promjenu pronaći vlastite greške i početi ih ispravljati odmah — danas, sada — čak i ako smo se možda aktivirali prekasno.
Milenijalci i generacijo Z, zasučimo rukave, ograničimo djeci male crne kutije i razgovarajmo s njima. Neka nam to postane svakodnevna obveza. Pokušajmo vratiti ono malo ljudskosti što je u njima ostalo. Pokušajmo vratiti toplinu u njihova srca. Mi smo ih oštetili i dugujemo im slamku spasa. Svi.
Moramo pokušati spasiti Alphe od njih samih, kako ne bi primali i odašiljali metke jedni prema drugima. Ovo nije apel — ovo je njihov bolni krik, vrisak za pomoć i SOS signal u svim oblicima. Ne vratimo li ove robote natrag u ljudska bića, zaslužujemo biti proglašeni najvećim ubojicama iz nehaja u povijesti.
Add comment
Comments