MOBITEL- ORUŽJE MOĆNIJE OD BILO KOJEG VATRENOG ORUŽJA

Znate li da je oko pedeset posto djece generacije Alpha doživjelo digitalno nasilje, a oko osamdeset posto njih nasilje i u drugim oblicima? Znali ili ne, ovo su doista poražavajući podaci za cjelokupno društvo, dakle, uključujući i mene i vas.

Prije par godina, digitalno nasilje se počelo dogđati u višim razredima osnovne škole, onog trenutka kad hormoni divljaju, djeca se traže i pokušavaju ne izdati svoje ideale te tjerati mak na konac. Međutim, istraživanja pokazuju da se ta granica s godinama spuštala sve niže, pa je tako danas digitalno nasilje problem djece nižih razreda osnovne škole, odnosno razredne nastave. Da, to su treći i četvrti razredi, niste krivo pročitali. Dakle, da vas spasim matematike, govorimo o djeci od devet do jedanaest godina; ovdje pričamo o nasilju. Vjerujem da ćete teško ovu informaciju procesuirati, jer i ja sam ju jedva progutala. U ovo je uključeno cijelo društvo, sve generacije, svi spolovi i sve religije, drugim riječima, kompletno društvo funkcionira na totalno krivi način, a posljedice se lome na generacijama Z i Alpha, čak i više na Alphama nego na Z, njih je ovaj metak samo okrznuo, Alphe je nažalost, pogodio točno u srce.

Kako je moguće da djevojčica od devet godina nagovori deset drugih djevojčica da se ne pojave na Majinom rođendanu? Kako se može dogoditi da se dječak od devet godina smije Ivanu jer nema markirane tenisce? Kako progutati činjenicu da si djeca tog uzrasta šalju uvredljive poruke, prijetnje smrću i batinama, koriste društvene mreže za izrugivanje, stvaranje klanova i blaćenje jedni drugih? Kako se može dogoditi da dječaci okolo šalju Marijinu sliku i govore da je ružna? Kako je moguće da tu istu sliku obrađuju u programima i prikazuju Mariju nagu i stvaraju pornografski sadržaj? Ponovno, uzrast od devet do jedanaest godina. Gospodo milenijalci, gdje smo zakazali? Ja ću vam reći; zakazali smo na svim frontama. Jesmo li krivi? Jesmo, i to samo zato jer smo dozvolili da nas pregazi moderno digitalno doba.

Sjetite se sebe i života kad ste imali deset godina. Tehnologija nam je bila kvantna fizika, fiksni telefon čudo, a mobitel velik kao cigla je bio pojam; imali su ga samo jako bitni poslovni ljudi. Ciglu s antenom s kojom možeš zvati na drugu ciglu. Pogledajte sada svoju djecu. Mikročipovi su dodatak njihovom rođenju, rođeni su osuđeni na život u modernom digitalnom dobu, dobu interneta, dobu povezanosti tehnologijom. Tehnologija im teče venama, programirani su da funkcioniraju i žive pomoću tehnologije i digitalna komunikacija im je zamjenila druženja, igru, učenje i odmaranje. Njihov kompletan svijet se preselo u dimeziju 150.9x75.7x8.3mm. U ove dimenzije stanu životi generacije Alpha, njihove uspomene, znanje i osjećaji stanu u tu crnu kutijicu malo deblju od kartona. Njihovi su životi lakši od 200g. I to čak ni nije problem, došlo je takvo doba, potrebno je prilagoditi se, a ne pokušati nešto promjeniti. Problem nastaje što u njihovim crnim kutijicama ne postoje pravila; nema empatije, nema poštovanja, generalno su cjepljeni od bilo kakvih osjećaja. Oni pale crvene alarme ako im se nešto ne sviđa i reagiraju burno, smatraju da je svijet omotan ružičastim papirom i da je sve oko njih savršeno, mora biti dostupno odmah i da Zemlja kruži oko njih. Oni se ne žele truditi, ne žele dijeliti i otuđeni su. Alphe su generacija izgubljena u dugim svjetlucavim hodnicima interneta, koja se traži i svaki novi pokušaj završava udaranjem glave o staklo.

Nasilje? Digitalno nasilje? Dojave o bombama? Generacija Alpfa ima jedno od najmoćnijih oružja u svojim još dječijim rukama; mobilni terminalni uređaj povezan na internet. Bez kontrole, vaša djeca su svaki dan naoružana. Isto tako kako su naoružana, jednako tako su i izložena metku. Svjesni su svoje moći, imaju znanja koja lako stječu zahvaljujući dostupnosti na internetu, ali ono čega nisu svjesni je da svaki dan pucaju jedni u druge i to ravno u prsni koš, bez promašaja. Oni su sudionici tihog rata popularno zvanog digitalno nasilje. Vrijeđanje, isključivanje i psihičko maltretiranje vršnjaka njima je izričaj, način života i smatraju to sasvim normalnim. Ako im ukažete na pogreške, dobit ćete nesuvisla obrazloženja ili tup pogled bez imalo empatije. U njihovim glavama nasilje koje provode nije nasilje. Oni jednostavno tako žive; ili pucaju ili bivaju upucani.

Tko je kriv? Milenijalci. Bili smo odrasli ljudi kada nam je tehnologija promjenila živote, linija manjeg otpora je postala još glađa, pa smo trčali brže bolje gurnuti tu olakšavajuću varijantu svojim potomcima- gledaj mobitel da bi jeo, slušaj mobitel da bi spavao, daj mu igricu da imaš dva sata mira. Olakšavali smo sebi, ali ubijali smo Alphe. Nesvjesno smo napravili jednu ratnu generaciju, djeci su roditelje i autoritet zamjenili ekrani, plavo svjetlo monitora im je utjeha, savjet, roditelj, prijatelj, učitelj i idol. Poštuju li nas kao roditelje? Poštuju li svoje učitelje, vole li svoje prijatelje? imaju li prema ikome strahopoštovanje ili zrno empatije? Imaju, prema maloj crnoj kutijici. Njoj vjeruju, s njom idu u krevete, odlaze u šetnje i na putovanja, s njom ručaju i večeraju, razgovaraju, smiju se i plaču. Mi smo na marginama njihovih života, kao putnici u vlaku koji su tu u prolazu.

Nažalost, mobitele moraju imati da ih možete nazvati, da mogu komunicirati s prijateljima i da si mogu slati zadaću kad su bolesni. Moraju. Moraju da bi bili dio današnjeg društva i da mogu funkcionirati u sustavu kakav danas imamo i da bi bili povezani. Međutim, dali smo im jednu stvar koju nismo trebali, a to je neograničen pristup informacijama na internetu. Dali smo im da čitaju loše i lažne vjesti, gledaju pornografski sadržaj, da gledaju nasilje u svijetu i slave Kostu. Pa kako smo samo mogli omogućiti dijeci od deset godina takav raspon informacija? Zašto, pobogu, dijete od deset godina kao spužva upija informacije koje su apstraktne za njega? Pogledajte što smo stvorili. Alphe su mali roboti u savršenom ljudskom obliku. Tehnologija danas pokušava stvoriti robota nalik čovjeku, a mi smo stvorili čovjeka nalik robotu. Čestitam. I sebi i vama.

Eto gdje smo pogriješili. Dali smo im sve, bez kontrole. Naša dobra namjera pretvorila se u tihi rat. Pridonijeli smo tome da se čiste dječje ruke zaprljaju mržnjom, nasiljem i prljavim idejama koje im sugerira algoritam, mala crna kutija stručno nazvana mobilni terminalni uređaj. Dozvolili smo da do njihovih glava dođe tik tok izazov stavljanja najlonskih vrećica na glavu, pa tko preživi, pričat će. Ovo je šteta koja je nanesena trajno, mobitel je u jednom zamahu ubio cijelu jednu generaciju; rak rana jednog kompletnog društva.

Gospodo, priznajmo krivnju, nemojmo biti licemjerni. Znam da ćete vrlo lako pronaći greške u koracima svojim roditeljima, ali pokušajmo za promjenu pronaći naše greške i ispravljati ih odmah, danas, sada, iako smo se možda prekasno aktivirali. Milenijalci i generacijo Z, zasučimo rukave, ograničimo djeci male crne kutije i razgovarajmo s njima. Neka nam ovo bude dnevna obaveza. Pokušajmo vratiti ono malo ljudskosti što je u njima ostalo, probajmo vratiti toplinu u njihova srca. Mi smo ih uništili, dugujemo im slamku spasa. Svi. Trebamo pokušati spasiti Alphe od njih samih, da ne primaju i ne odašilju metke jedni u druge. Ovo nije apel, ovo je njihov bolni krik, vrisak u pomoć i SOS signal u svim oblicima. Ne vratimo li ove robote u ljudska bića, zaslužujemo biti proglašeni najgorim ubojicama iz nehaja u povijesti.