Prvoga svibnja proslavili smo Praznik rada; velika većina nas zapravo, ali ima i onih koji su radili u dežurnim službama, na benzinskim crpkama i u ostalim djelatnostima za čije zaposlenike nema odmora. Ali, odmaramo li se mi doista?
Odmorimo li se nakon svojih osam ili dvanaest radnih sati ili je to samo tako na papiru? Kada ste doista ostavili posao na poslu i odmorili se, ne samo fizički nego i psihički?
Živimo u vremenu kada se stalno govori o produktivnosti. Nekad fizička, danas mentalna i emocionalna eksploatacija tjera nas na izgaranje. Naših osam radnih sati više nije osam radnih sati, nego posao nosimo kući u svojim džepovima. Dostupniji smo nego ikada i, čak kada smo kilometrima daleko, posao stane u naše torbe i nosimo ga sa sobom. Navečer nas kasno budi zvuk elektroničke pošte, posežemo za mobitelom samo da “vidimo o čemu se radi”, a nakon čitanja naše misli preuzima poruka elektroničke pošte. Čekaju nas zadaci za sutra; kako ću, koliko ću, kada ću i hoću li stići? Projekti se gomilaju, vrijeme nemilosrdno curi, od nas se očekuju čuda, a čarobni štapić vam je polomljen... bum! Čestitam, doživjeli ste izgaranje.
Praznik rada slavimo u kulturi koja glorificira iscrpljenost, ne samo fizičku nego i psihičku. Naše godišnje odmore provodimo dostupni na službenim mobitelima jer “moramo dati jasne upute kako će se raditi moj posao bez mene”, a to se na kraju svede na grupno dopisivanje, rasprave, online sastanke i sve to traje dva do tri sata. Na našem i više nego zasluženom godišnjem odmoru. Živimo kulturu stalne dostupnosti. Rečenica “samo da nešto pitam”, koju čujemo s druge strane, kao da smo se ugovorom s poslodavcem obvezali na dostupnost “u dobru i zlu, na godišnjem ili ne”. Ukoliko odlučimo da na poziv nećemo odgovoriti, u trbuhu nam se veže čvor i proradi savjest, a krivnja nas izjeda jer se odmaramo od posla. Je li doista baš sve toliko hitno da nas kolege i nadređeni zovu dok su nam stopala u moru? I sami znamo da nije. Korporacije su od nas napravile poslušne robote koji imaju grižnju savjesti ako ne rade tijekom slobodnog vremena.
Danas svi pričamo o produktivnosti i brojkama, ali pričamo i o balansu. Po svemu sudeći, čini mi se da taj balans više ne postoji i da smo jako daleko od njega. Mi zapravo nikada ne prestajemo raditi. Izgaranje je naš poslovni model, ali na kraju plaćamo jako visoku cijenu; i to onu psihološku. Imate li kapaciteta za šesnaest pitanja u minuti vašeg djeteta koje odrasta? Imate li koncentracije da odigrate dvije partije društvene igre? Možete li bez prekida i bez odsutnosti pogledati film s djetetom ili suprugom? Možemo li izdržati kavu s prijateljicom i barem sat vremena biti fokusirani na razgovor? Nećemo se lagati, kiksat ćemo negdje, to je sigurno. Umorni smo, iscrpljeni, iscijeđeni i naborani. Jer nas ganja posao, jer osam sati nije dovoljno, jer i kada odemo kući, sjena posla nas prati i sjeda za naš obiteljski stol te se besramno poslužuje našim posljednjim atomima snage. Tehnologija koja je trebala osloboditi naše vrijeme samo je kolonizirala ostatak dana. Mobiteli su nam uvijek pri ruci, u slučaju da nas netko zatreba.
Mi smo zapravo umorna generacija. Naši roditelji bili su umorni od fizičkog rada, a mi smo umorni od izgaranja, jer kraj nikada ne dolazi. Kraj nije ni na Praznik rada. Što zapravo slavimo? Brojke koje smo ostvarili? Slobodno vrijeme koje nemamo? Cjelodnevnu dostupnost? Možda današnja borba za radnička prava više nije pitanje koliko radimo, nego imamo li uopće pravo biti nedostupni i ako smo nedostupni, tko će nas prvi etiketirati i nazvati nas ljenčinama.
Koliko smo puta u korporaciji čuli rečenicu: “Mi smo ovdje kao obitelj”? To u teoriji zvuči kao podrška, zajedništvo i pripadnost, ali u praksi često znači nešto drugo: da se lojalnost očekuje bez granica. Pravi problem nastaje kada se emocionalna bliskost između kolega koristi kako bi ljudi lakše pristali na prekovremene sate, stalnu dostupnost i osjećaj krivnje kada kažu “ne”. Emocionalna bliskost potiče nas da odradimo posao koji nije u opisu našeg radnog mjesta, da podmetnemo svoja leđa kada izbiju požari i da ih gasimo golim rukama ako treba. Ako je tim u korporaciji obitelj, ne bi li se ta ista obitelj trebala brinuti o zdravlju svojih članova, a ne samo o rezultatima i produktivnosti? Obitelj se ne mjeri kvartalnim ciljevima, a odlazak kući ne bi trebao biti izdaja.
Dakle, u korporaciji nemamo obitelj i ne bismo se smjeli ponašati kao da je ta rečenica istinita. Naša obitelj je kod kuće; posao bi ipak trebao biti samo posao. Ne moramo izgorjeti da bismo bili dobri radnici; ne trebamo tražiti načine za eskivažu niti na poslu davati minimum, ali moramo znati kako stvari stoje: nijedna korporacija nam na kraju priče neće pljeskati. Neće nam pljeskati kada dođemo bolesni na posao, niti kada ostavimo kod kuće bolesno dijete, niti kada ostanemo završavati nešto važno do kasnih jutarnjih sati. Pljesak se dobiva samo radi profita. Međutim, koliko tog profita doista utječe na naše plaće koje smo itekako zaslužili? Od aplauza se ne živi niti se njime plaćaju režije ili računi na blagajni. Korporacije nam pumpaju ego dijeleći nam plakete za najbolje radnike, dajući nam nagrade i nadijevajući nam razne titule poput “najbolji”, “najjači”, “najlojalniji”... Međutim, sve to na kraju sami platimo — izgaranjem.
Možda je vrijeme da malo stanemo na kočnicu. Ne trebamo dvadeset četiri sata biti inženjeri, planeri, računovođe ili trgovci. Budimo majke, supruge, prijatelji i nečija djeca. Ne trebamo sedam dana u tjednu nositi svoje titule nalijepljene na leđima, nego bismo trebali ostaviti barem dio sebe sebi, svojim prijateljima i obitelji. Mi smo u korporaciji samo broj. Kada nestane budžeta i postanemo financijski teret, korporacija neće trepnuti da nas se riješi. Zato korporacija treba biti, ako ne pri dnu, onda barem na sredini liste naših prioriteta. Sve drugo je neprihvatljivo i neprirodno. Vratimo sebe sebi.
Add comment
Comments