LAŽEMO LI PREVIŠE?

Kako se nosite s lažima oko sebe? Ili, još bolje, kako se nosite s lažima koje sami stvarate?

Veljača mi se svela na laži i istine te granice među njima. Iako sasvim slučajno, učinilo mi se da je to dobra tema za veljaču, mjesec ljubavi, jer nije sve što vidimo ljubav. Ipak, postoje laži koje vrište ljubav, ali o njima ćemo kasnije.

Kad sam nabavljala naslove za veljaču, jedan knjižničar me pitao: „Jeste li moralna osoba?” Moram priznati da me zatekao tako filozofskim pitanjem, ali nisam dugo razmišljala; smatram se moralnom osobom. Razgovor se dalje raspleo o knjigama koje sam posuđivala — sve su bile nekako „lažljive” — pa ga je to potaknulo na pitanje. Nakon kratke rasprave o tome što je moralno, a što nije, zaključili smo da svatko ima svoje stajalište.

Jeste li znali da zapravo postoje tri vrste laži: bijele, sive i crne? Bijele laži obično povezujemo s onima koje izgovaramo radi „mira u kući”, primjerice kada djetetu slažete da je dječji park zatvoren i da „ne radi”. Ili kada suprugu slažete da niste naručili još jedan paket. Međutim, ovo prvo zasigurno je bijela laž — pokušavate izbjeći djetetov ispad bijesa, mada i to zapravo ovisi o dobi djeteta; recimo da dijete ima najviše dvije godine. No je li i ova druga laž bijela? Osobno smatram da nije; već smo prešli na sivu laž, možda čak i tamniju nijansu sive, ponajprije zato što stavljamo nečije povjerenje na kocku, a zatim i zato što potajno trošimo iz zajedničkog budžeta i to skrivamo od druge strane. Tu već dolazimo do toga da svojom laži nanosimo određenu štetu drugoj strani, u ovom slučaju suprugu i kućnom budžetu. Pokušajte me uvjeriti da to nije laž tamnije sive nijanse.

Crne laži one su najmračnije — tajne koje skrivamo od drugih i kojima se služimo kako bismo nekoga naveli da donese odluku koja zapravo nije ispravna (ili možda jest, svejedno je; poanta je u tome da manipulativno navodimo nekoga na određenu odluku i postupak). Mislim da jedna crna laž stvara drugu i da sve te laži s vremenom postaju sve gore i tamnije. Ukratko, crne laži najgore su, manipulativne i ohole laži kojima se ljudi koriste kako bi nekoga svjesno ocrnili, dobili ono što žele ili se jednostavno nekome osvetili.

Koristim li se ja bijelim lažima? Naravno. Mislim da ih svi koristimo u nekom trenutku i mogu reći da ih donekle opravdavam. Zapravo, opravdavam ih dok god se ne radi o stvarima poput laganja prijateljici koliko ste platile haljinu ili govorenja da joj nešto lijepo stoji, iako ne stoji. Ovakvu vrstu laži, kojom želite podići nečiji dojam o sebi ili se nekome ulagivati, smatram pomalo podlom. Takve laži možda ne donose ništa osobito loše drugima, ali donose loše vama. Pobogu, recite svojoj prijateljici da ta haljina nije za nju. Budite nježni, ali budite iskreni. Ona možda u tom trenutku ne vidi ono što vi vidite i zato vas je i pitala za mišljenje, a ne zato da pred njom prospete ružine latice i ispadnete divni. Jednom kada budete uhvaćeni u tako banalnoj laži, ljudi će se zapitati zašto to radite i izgubit ćete njihovo povjerenje. Zanemarit će vaše mišljenje, a sve informacije koje dolaze od vas provjeravat će ne jednom, nego četiri puta. Koriste li se ovakvim lažima samo loši ljudi? Apsolutno ne. Mislim samo da nisu svjesni posljedica takvog ponašanja.

Koje ja bijele laži koristim? Primjerice, kada vidim da neka rasprava eskalira, a nema smisla tjerati mak na konac, jedno odlučno „u pravu si” smiruje situaciju, pogotovo ako vam je temperament divlji poput mojega. Servis bijelih laži prema djeci? Svakodnevan. „Ako ne učiš, radit ćeš teže poslove.” Ili kada vam roditelji kažu: „Vidjet ćemo.” Koliko ste puta doista nešto „vidjeli”? Ili još bolje — koliko ste godina imali kada ste shvatili da to zapravo znači: „Ne može, ali sam preumorna za raspravu”? A sada ona najpopularnija dječja laž — Djed Božićnjak. Nedavno me sin pitao: „Mama, nosi li darove Djed Božićnjak ili ih ti i tata stavljate pod bor?” Pitala sam ga što bi on želio da je istina. Rekao je da bi volio da ih donosi Djed Božićnjak, ali da na kraju krajeva to uopće nije važno. Njegov odgovor mi se potpuno svidio. Zašto ne bismo ostavili malo čarolije pod borom? Mislim da nema ništa loše u tome da djeca navečer odu spavati s mislima o Djedu Božićnjaku, iako on ne postoji. Ne postoje ni Trnoružica ni Petar Pan, pa svejedno o njima govorimo i analiziramo ih. Očito je da djeca prije ili kasnije sama shvate istinu. Kako rastu, tako i njihove glave shvate da je jednostavno nemoguće da to radi Djed Božićnjak i drago mi je što su moji klinci sami došli do tog zaključka, ali i što su godinama uživali u toj čaroliji. Inače, ne lažem djecu da je svijet prekrasan, da ne postoje mjesta na svijetu gdje bjesne ratovi i vlada glad ili da su svi ljudi dobri i dobronamjerni. Možemo im lagati u odgovorima na neka pitanja kako bismo ih umirili, poput: „Mama, hoće li kod nas biti rat?” Tada ih gladite po obrazu i umirujete riječima da za tako nešto nema šanse, iako dobro znate da je to laž. Jer ne znate odgovore na takva pitanja i ne možete ih znati. Ako mene pitate, lagati djeci kako bismo ih umirili sasvim je u redu. Nećete im sigurno prije spavanja reći da uvijek postoji mogućnost rata, čak i u najvećem miru. Možete im slagati da šivanje razbijene brade ne boli jako (ah, kako bih to znala, nikada nisam razbila bradu), možete im slagati da mišići rastu samo od mesa jer, gle čuda, ne žele jesti meso sa svojih pet godina. I to također spada pod manipulaciju i nije zdravo u kasnijim godinama, ali za dijete kojemu ne možete objasniti neke stvari jer su mu još apstraktne — ma dajte, budite kreativni kako biste vodu natjerali na svoj mlin. Budite realni, ali i maštoviti, zbog njihova mira i dobrobiti. A ponekad i zbog vlastitog mira.

Što se tiče laži u drugim odnosima, primjerice u braku, mislim da svaka laž, pa čak i ona bijela, dugoročno donosi nešto loše. Nije važno šteti li to vama ili njemu/njoj, ali negdje se i bijele laži prelome.

„Dobar je ručak.” „Sviđa mi se ovaj tepih.” „Seks je bio dobar.” „Samo idi, lijepo se provedi.” A evo i nekih mojih favorita koje ne koristim često, ali ipak postoje: „Svejedno mi je.” „Kako želiš.” „Dobro.” Ove posljednje tri izjave zvuče kao obične konstatacije, ali mislite li doista tako kada ih izgovorite ili se samo ne želite upustiti u raspravu jer znate da ćete, unatoč svim naporima, ipak izvući deblji kraj? To su sitne laži koje ranjavaju bliskost. Progutat ćete boju tepiha koja vam se ne sviđa, progutat ćete i presoljen ručak, ali zaustavlja li se taj obrazac samo na sitnicama ili će s vremenom prerasti u način izbjegavanja svake ozbiljne rasprave?

I na kraju, lažete li kako biste postigli uspjeh? Manipulirate li kolegama kako biste se istaknuli i popeli stepenicu više? Čekate li pravi trenutak da od nečije sitne pogreške napravite razoran uragan pred nadređenima kako biste dobili počasno mjesto „bliže Bogu”? Možemo li u takvim situacijama reći da cilj opravdava sredstvo? Za mene — apsolutno ne.

Gradite svoj uspjeh na vlastitim sposobnostima, a laži obojite u bijelo i držite ih podalje od poslovnih odnosa. Prije svake laži razmislite dvaput. Gdje je zapravo granica između „zdravih” i manipulativnih laži i možemo li ih uopće svrstati u takve kategorije? Možda laži zapravo uopće nemaju boju. Možda samo s vremenom, poput oguljene jabuke, oksidiraju i potamne.