Sezona godišnjih odmora je gotova i svi smo se vratili svojim rutinama – poslu, školi, hobijima i svakodnevici. Rujan je počeo, odradili smo prva druženja nakon godišnjeg i, naravno, ljestvicu postavili visoko. Gdje ste bili? Koliko dugo? U kojem hotelu? Jeste li imali bazen? A koliko vas je sve to koštalo? Teme su se provlačile kroz razgovore gotovo kao završni obračun godišnjih odmora.
Sjećate li se kako smo kao djeca putovali satima do mora? Spavali na zadnjem sjedištu bez pojasa, u Zastavi ili fićeku bez klime, s otvorenim prozorima i glavama naslonjenima na staklo. Ja se sjećam. I danas su mi to neke od najljepših uspomena iz djetinjstva. Luksuz je tada bio otići na more i sretno stići. Nije bilo bazena, animatora, igraonica, deset vrsta jastuka, Netflixa, pametnih roleta ni doručka koji zauzima pola hotelske sale. Dobili smo more, plažu, sunce i jedni druge.
I bilo nam je dovoljno.
Danas imamo avione, automobile s klimom, luksuzne hotele s bazenima, poslugom i sadržajima za djecu, odrasle i ljude treće životne dobi. Imamo restorane, beach barove, vodene parkove, animatore, igraonice i apartmane opremljene kao kraljevske rezidencije. Prekrasno. Ali što o svemu tome misle naš mozak i naš novčanik? Je li nam odmor postao – zamor? Jer ljetovanje je posljednjih godina postalo neobično natjecanje. Ne natječemo se više samo u tome tko se odmorio, nego tko se luksuznije odmorio. Nije više dovoljno reći da smo bili na moru. Moramo reći gdje. Koliko zvjezdica. Koliki je bio bazen. Što je bilo na švedskom stolu. Je li apartman imao jacuzzi.
Fotografije na društvenim mrežama samo su produžile to natjecanje. Dokazujemo da nam je bilo lijepo. I tu nastaje paradoks. Jer nije problem u luksuzu. Ako si možemo priuštiti hotel s pet zvjezdica i uživati u njemu – divno. Problem nastaje kada hotel s pet zvjezdica postane dokaz da smo imali dobar godišnji. Kada tuđi apartman s bazenom počnemo uspoređivati sa svojim apartmanom bez bazena. Kada se vratimo s odmora i prvo pitamo jedni druge gdje smo bili, koliko to veselje košta, a tek onda jesmo li se odmorili. Sami smo sebi postavili ljestvicu previsoko. Tovarimo stvari u automobil kao da se ne selimo na more nego napuštamo civilizaciju. Kuhalo za kavu, nekoliko pari obuće za svakog člana obitelji, odjevne kombinacije za svaku priliku, igračke, gumenjaci, bicikli, zvučnici, tableti, mobiteli, laptopi… A onda potrošimo pola dana na raspakiravanje.
Djeci smo također odlučili pružiti sve. Da im put ne bude dosadan, damo im mobitel. Na plaži ih čekaju tobogani, poligoni, igračke, rekviziti i animatori. U hotelu bazen, igraonica i još sadržaja. Samo da im ne bude dosadno. A možda je upravo dosada ono što smo im zaboravili dati. Dosada iz koje nastane igra. Razgovor. Mašta. Promatranje svijeta kroz prozor automobila. Osluškivanje šuma mora. Miris borova. Kamenčići na plaži. Sjećam se putovanja na more kada je najzanimljiviji dio puta bio upravo put. Gledanje kroz prozor, brojanje automobila, razgovor odraslih, svađanje s bratom ili sestrom oko mjesta na zadnjem sjedalu i ono beskrajno pitanje: „Jesmo li stigli?“ Upravo u tome leže moja najdraža sjećanja na djetinjtvo. Nije nam trebalo ništa više.
Danas djeci dajemo tehnologiju da im nekoliko sati puta ne bi bilo dosadno, a sebi dajemo tehnologiju da bismo svima pokazali kako nam je lijepo stigavši na odredište. Fotografije svega što smo si priuštili. I onda se pitamo zašto se s godišnjeg vraćamo umorni. Možda zato što nismo otišli od svakodnevice. Samo smo je preselili na more. Ismijavamo „paradajz turizam“, a taj paradajz je zapravo dio života koji živimo cijele godine. Samo smo tih sedam ili četrnaest dana odlučili dokazati da možemo živjeti drugačije. I naravno da možemo. Možemo si priuštiti više nego što su naši roditelji mogli. Možemo putovati dalje, spavati bolje, jesti raznovrsnije i birati sadržaje o kojima smo nekada mogli samo sanjati.
Ali možda ne moramo sve to. Možda godišnji ne mora biti najbolji, najskuplji i najluksuzniji dio godine. Možda ne moramo imati fotografiju za svaki dan odmora. Možda djeca ne moraju imati sadržaj svake minute. Možda nam ne treba dvadeset jela na švedskom stolu.
Možda je dovoljno more.
Sunce.
Obitelj.
Dobra knjiga.
Razgovor.
Tišina.
I nekoliko dana u kojima ne moramo nikome dokazivati da uživamo. Jer možda smo u utrci za luksuznim godišnjim odmorom zaboravili jednu prilično važnu stvar: odmor nije ono što imamo na godišnjem. Odmor je ono što nakon njega osjećamo. A ako se kući vratimo umorni, praznih računa i s potrebom za još jednim godišnjim – možda smo ipak negdje pogriješili. Možda smo imali sve. Osim odmora.
I na kraju, nije problem u hotelima s pet zvjezdica, problem je što time dokazujemo kako smo lijepo proveli godišnji. Sve ono što nam obala nudi besplatno, više se ne računa.
Add comment
Comments