"Svijet ne vidimo onakvim kakav jest, nego onakvim kakvi smo mi."
Sjena je poprilično čudan roman. Radnja mu je vrlo neobična, a likovi su u većini slučajeva nedorečeni, baš poput sjene. Događaj iz prošlosti muči mladu novinarku Norah, koja na svojim leđima nosi križ krivnje. Bježeći od svih i od grada u kojem živi, jer ne može podnijeti teret koji ju je snašao, u drugom gradu nasumično susreće prosjakinju-proročicu koja joj najavi da će nekoga ubiti. Točan datum i osoba. Bez greške. Svojom voljom.
Kako je to moguće?
Norah nije ubojica. Iako teret krivnje svakodnevno pritišće njezina pleća, ona je osoba koja se zalaže za mir, širenje dobra i osobito je osjetljiva na napade na slabije i nepravdu. Kako bi ona mogla oduzeti nekome život?
Roman je pisan u ograničenom trećem licu, što stvara dodatnu napetost jer pratimo Norine misli i zaključke. Melanie Rabbe ponovno je imala izvrsnu ideju, ali ponavljajuće radnje glavnog lika u meni su povremeno izazivale dosadu. Događaji su sjeli na svoje mjesto tek u samoj završnici i tijekom čitanja ni približno nisam mogla povezati kako bi roman mogao završiti.
Upravo je tom sjajnom završnicom ovaj roman učinila upečatljivim – ponovno.
Njezine su teme specifične i pomalo apstraktne. Dok čitate, razmišljate o tome kako se takve stvari ne mogu dogoditi u stvarnosti, ali ona vas do kraja romana natjera da povjerujete kako je sve moguće. Uz tu apstraktnost, u priču vješto ubacuje i dozu stvarnosti, poput začina koji se dodaje na samom kraju.
Melanie Rabbe je sjajna upravo zbog toga što se poigrava vašom percepcijom i vodi vas po tankoj liniji koja dijeli moguće od nemogućeg.
Naslov romana nosi simboliku prošlosti, krivnje, skrivanja i nedorečenosti – svega onoga što obilježava i same likove kroz roman. O svakome ćete saznati ono što se vidi na površini, ali na kraju, kada se ugase svjetla i navuku zastori, sjena svakoga od njih nestat će, a njihova će prava lica razotkriti upravo tama.
Add comment
Comments