„Ali to je moja kuća.” Koliko puta u životu ste čuli ovu rečenicu izgovorenu na obiteljskom ručku, roštilju s prijateljima, od kolega na poslu ili ste je izgovorili vi sami? Vjerujem – puno puta.
Međutim, što znači izjava: „To je moja kuća.” Je li vaša kuća ona u kojoj stanujete, ona u koju ulažete ili ona na čijem zemljišnoknjižnom izvatku piše vaše ime? Ovisi iz koje perspektive na to gledate. Ako pitate pravnika, odgovor je jednostavan: vaša kuća je ona kuća na čijem zemljišnoknjižnom izvatku piše vaše ime. Točka.
Milenijalci su vjerojatno dobro svjesni svoje situacije. Živimo jedni drugima na glavama, u zajednicama, jer su vremena takva da nam je to, nažalost, često najbezbolniji izbor. Drugi izbor je grcanje u kreditima (ako ih uopće možemo dobiti) do duboke starosti ili podstanarstvo, gdje nam novac curi kao kroz sito, a opet ništa od toga nije naše. Što bi rekli u narodu, ni kučeta ni mačeta, a stanarine su basnoslovno visoke.
Sretan je onaj tko je nešto naslijedio od predaka, jer oni su generacija koja je pošteno radila i gradila. Ali kome će njihova imovina pripasti? Ako imate braće ili sestara, tu počinju velike muke. Kako podijeliti ono što vam bližnji žele ostaviti? I jedna jako bitna stvar – žele li uopće?
Ukoliko niste jedini nasljednik, vaš problem može biti dva, tri, četiri ili više puta veći nego što izgleda.
„Tata je rekao da će sve ostaviti meni. Mama je rekla da ćemo podijeliti sve na dva dijela. Baka želi da svatko dobije jednu trećinu i to nam je rekla na ručku...”
Zajednička stvar u svim tim slučajevima upravo je ono „rekli su”.
Ako ste ikada pokrenuli tu temu i usmeno se sve dogovorili, razmislite još jednom. Usmeni dogovori u većini slučajeva upravo su to – usmeni dogovori. Ako nemate nešto takvo napismeno ili ugovor koji taj usmeni dogovor potvrđuje, dovodite se u situaciju kao da vam nitko nikada nije ništa ni obećao.
Najbliži vam kažu da će svakome ostati pola, međutim, iz nekog razloga godinama nakon toga pojavi se papir na kojem piše da sve ostavljaju vašem bratu, rođaku, prvom susjedu ili možda humanitarnoj udruzi. Vama u glavi divlja samo jedno pitanje: Zašto? Obećali su mi.
Što u tom slučaju možete napraviti? Vrlo malo. Postoje situacije u kojima se ugovori mogu pobijati. Postoji institut nužnog dijela, postoje razlozi za pobijanje oporuke, dokazivanje ulaganja, stjecanje vlasništva pod određenim okolnostima i još poneki pravni put. Međutim, takve su situacije iznimno rijetke, traju strahovito dugo i doista su mukotrpne.
Svoju nekretninu i pokretninu mogli su ostaviti kome god su htjeli, jer to je njihov izbor na koji imaju potpuno pravo.
U Hrvatskoj su imovinsko-pravni odnosi u obitelji izvor ogromnog broja sukoba.
Što vam preostaje? Preostaje vam pjesma „Drugi put ću pametnije” ili da ovoga puta krenete u krvavu bitku koja će trajati kao Stogodišnji rat, a ne obećava pobjedu.
Imate jedne roditelje, jednu baku, jednog djeda... Druga šansa ne postoji. Ostajete u svojim iznajmljenim stanovima ili zajednicama, buljeći u pod i lupajući glavom o zid: „Zašto nisam to tražio napismeno?”
Zato.
Zato što vam je to otac. Zato što vam je to djed ili mama. I zato što je apsolutno prirodno da im vjerujete na riječ.
Njihova riječ cijeloga je života bila sveto obećanje, od „ispod kreveta nema čudovišta” do „naša nekretnina ostat će tebi”. Sve što su vam cijeli život govorili i obećavali pokazalo se istinitim pa ste slijepo vjerovali da će se i imovinsko-pravni odnosi riješiti tako lako – obećanjem, jednom izjavnom rečenicom koja će nakon nekog vremena nositi strašno veliku gorčinu i razočaranje.
Nije važno radi li se o pravednoj podjeli na dva ili tri dijela ili je obećanje dano tako da će sve pripasti vama jer ste ulagali u nekretninu, vodili brigu o roditeljima ili zato što ostali, po njihovom mišljenju, to nisu zaslužili. Vi ste se držali za tu izjavu kao za slamku spasa. Ne samo zbog sebe, nego i zbog svoje djece.
Nakon nekog vremena ta izjava izblijedi negdje duboko u prošlosti, a vi ostanete bez ičega – iako ste ulagali, iako ste brinuli, iako ste pazili kao da je već vaše, jer, pobogu, bit će. Želite najbolje za svoj životni prostor. Možda već i stanujete u njemu, renovirate ga, gradite, obnavljate, sadite voćke koje će jednog dana raditi hladovinu vašoj djeci dok se igraju.
U ovom slučaju jedini problem koji imate jest papir – ako ga nemate. Ako nemate pisani dokaz, ulažete u tuđe vlasništvo. Možda zapravo gradite bolji život za nekog drugog.
Vaše egzistencijalno pitanje ljulja se poput dječje ljuljačke na vjetru – malo naprijed, malo natrag – dok netko ne presudi na kojoj će se strani zaustaviti. A jednom kada presudi, vi se na toj ljuljački više ne možete ljuljati.
Na koji god način pokušate osporiti prijenos nekretnine na nekoga koga su odabrali vaši najbliži, nevažno je li to učinjeno za života, oporukom ili nekim od ugovora, izgubili ste već na samom početku. Izgubili ste vrijeme, živce, san i novac. U većini slučajeva za takav je pothvat jednostavno prekasno.
A prekasno je zato što se nikada niste usudili tražiti ono što je jedino relevantno – da se usmeni dogovor prenese na papir.
Zašto biste vlastitu majku tražili tako nešto? Pa to je vaša majka, baka, djed ili otac. Nema nikakvog smisla da ono što vam je sveto obećala tražite u pisanom obliku. To je, na neki način, uvreda.
Ili?
Za njih možda jest. Ali za vas je to trenutak istine.
Povjerenje i papir nisu neprijatelji. Papir postoji upravo zato da povjerenje preživi i onda kada ljudi više nisu isti. Ni vi sami niste isti kao prije deset ili petnaest godina. Mijenjate mišljenja, stavove i postajete drugačiji, kao što se mijenjaju i vaši preci. To je potpuno prirodan proces.
Budite iskreni prema sebi. Koliko ste takvih životnih priča čuli? Na desetke, pretpostavljam. Ali svaki put pomislite: „Meni se to neće dogoditi. Obećali su mi.”
Jesu. I to nitko ne osporava.
Ali imovinsko-pravni odnosi jedan su od najčešćih razloga obiteljskih razdora i prekinutih odnosa. Zato razmislite još jednom kada je, s pravne i životne strane, doista trenutak da mirne duše možete izgovoriti rečenicu:
„To je moja kuća.”
Add comment
Comments