ŽENA NA PROZORU; A. J. Finn

Ovdje ništa nije kako se čini. Anna je psihijatrica koja boluje od agorafobije, straha od otvorenih prostora i osuđena je na svoju staru, ogomnu kuću koja krije mnoštvo tajni. Anin jedini dodir sa svijetom je pogled kroz prozor, a vrijeme si krati promatrajući susjede, pomažući agorafobima na jednom online portalu i gledanjem starih filmova koje već zna na pamet. Njezina obitelj stanuje odvojeno od nje, njezin suprug i kćer s kojima svaki dan razgovara. Ali, oni stanuju doista jako, jako daleko. Svaki njezin pokušaj izlaska iz kuće završava kobno i Ana jednostavno odustaje.

Promatrajući susjede, Ana jednoga dana vidi nešto što ne treba, što nikako nije smijela i što... da li je uopće to doista vidjela ili je njezina psiha napravila scenarij koji ju je uznemirio? Da li je izoliranost napravila svoje? Možda tablete? Alkohol? Ili koktel svega? Ana nije niti na nebu niti na zemlji, lebdi između snova i realnosti, stisnuta kao u škripcu.

Ana je klasičan primjer toga kako se čovjek nosi s traumom. Roman je pisan u prvom licu što nam je pomoglo da razumijemo Anu i njezine unutarnje demone koji ju svakodnevno razdiru. Dodjelivši Ani ulogu liječnice psihijatrije, A. J. Finn nam je u jednom liku dala dvije strane medalje- liječnika i pacijenta. Iako vrsna liječnica, Ana si ne može sama pomoći da ubije svoju traumu koja ju melje svakoga dana do najsitnijeg atoma. Radnja je svedena na jednu jedino ulicu, dakle krug od nekoliko metara uključujući i Aninu kuću, pa tako dok sam čitala mogla sam osjetiti lagani prizvuk klaustrofobije u sebi, Ana ograničena na kuću, s pogledom koji seže tek do susjedovog prozora i stalna ponavljanja kako ne može izaći i kako je ograničena nekad su me natjerali da napravim pauzu. Knjiga je jako dobro napisana, ogoljena je i ranjiva, u nekim djelovima pomalo i brutalna. Finn se dosta zadržavala na unutarnjem monologu, što mi se posebno sviđa jer nas je time uvela u Anin lik bez zadrške ili ostavljanju prostora da “sami zaključimo”. Radnja je zapravo vrlo tiha, melankolična i spora, ali prožeta je udarnim obratima koji trznu čitatelja, baš kako se Ana trzala iz sna kad joj psiha podivlja.

Za ovaj roman postoji i ekranizirana verzija, međutim, film se ne može nositi s ovako kompleksnim književnim djelom. Rekla bih čak i da je loš odabir glavne glumice, iako je ona ulogu odradila sjajno. Ipak, to nije ona Ana iz knjige, prosuta i razbijena na tisuću komadića pred životom na koji je osuđena.