"Nema šanse da bih trpjela da se loše odnose prema meni."
Što mislite, da li biste primjetili da vam netko potajice hoda po životnom prostoru i dira po stvarima dok vas nema? On, nažalost, nije.
Elizabeth život nije mazio. Trauma iz djetinjstva mijenja njezin um, ćud i karakter. Od slatke nevine djevojčice, u nemoći da oprosti sama sebi, postala je osoba koja ide kroz život i naplaćuje svoj dug i svoju bol. Taman kada je pomislila da se konačno skrasila i dobila što zasliužuje, Nate odluči da njihova veza ne vodi nikuda i napušta je. Kakva pogreška....
Ova knjiga pisana je u prvom licu i upravo to me u nekim djelovima strašno ljutilo, jer je Elizabeth uvjerena da postupa ispravno. Moralna okosnica ne postoji, empatija također, postoji samo cilj koji ona vidi kao izlaz iz košmara u njezinoj glavi. Elizabeth se nije mogla pomiriti s tim da je Nate više ne želi, pa ona jednostavno nije sprezala ni pred čime da ga vrati nazad- silom. Kroz cijelu radnju ponavljala je samoj sebi da ona to zaslužuje, polagala je prava na osobe kao da su stvari i nije se libila ilegalnih poteza kako bi dobila što želi. Svakoga tko joj je stao na put je maknula onako kako je morala, pa makar morala počiniti i najgoru stvar na svijetu. Promjenom imena željela je promjeniti svijet oko sebe i svoju sudbinu, ali to nije bilo dovoljno. Sporadično u nekim djelovima ako se malo bolje posvetite unutarnjem dijalogu, shvatit ćete da ona zapravo zna da sve što radi da ostavi prošlost iza sebe uopće ne pomaže i da joj nikada neće pomoći, nego pokušava ublažiti bol. Elizabeth se na neki način svakoga dana tješi i uzmakne na korak ili dva od same sebe, ali ju njezin život vrlo brzo stigne. Tom spoznajom, ona postaje sve opasnija i opasnija za Natea i okolinu...
Veliki dio radnje događa se u avionu, gdje Elizabeth poprima ulogu stjuadese, diže se visoko od zemlje i ostavlja kompletan svijet pod svojim nogama. Metaforički, svakim putovanjem ona bježi ode svoje psihotičnosti i opsesije, ali nije očajna. Očaj ju nikada ne stigne, jer ona planira. Svaki svoj potez i misao organizira i planira i drži se tog plana. Radnje su kroz roman ponavljajuće, što mi je u jednom trenutku bilo dosadno, ali s razlogom su takve; Karen Hamilton radnju je vrtila u krugovima kako bi nam dala do znanja da se od prošlosti ne može pobjeći ma koliko god brzo trčali. Dok se ne pomirimo s onime što nas je promjenilo iz srži i ne oprostimo sebi i drugima, niti jedan bijeg i niti jedna točka na svijetu koliko god bila daleko neće izlječiti naše duboke rane koje nam je nanijela prošlost. Karen me je više puta tijekom čitanja natjerala da se zapitam “zar opet?”.
Add comment
Comments