“Vjerujem da smo svi ludi, samo na različite
načine.”
Evo je, kraljica ožujka. Ova knjiga poremetila mi je planove čitanja. Nije mi bila na popisu, dok mi jedna prijateljica nije rekla da ju jednostavno moram pročitati i to odmah sada. I bila je u pravu, gutala sam svaki redak ove knjige poprilično halapljivo. Zapleti su fenomenalni, Alex koristi okvirnu epistoralnu naraciju s umetnutim dnevnikom što je dodalo dozu za razmišljanje o analizi lika kakav doista on je, a pripovjedač u prvom licu opisuje lik kakvim ga on vidi. Sjajan kontrast.
Alicia se nalazi u ustanovi jer je uhićena zbog ubojstva svoga supruga. Nakon tog događaja, ona više ne govori. Godinama nije progovorila niti jednu jedinu riječ i uz svu terapiju i analizu raznih liječnika, nitko živ ju ne može nagovoriti da progovori. Theo je psihoterapeut koji je slučaj pratio iz medija i jednostavno je imao potrebu da pomogne Aliciji. Zapošljava se u ustanovi u kojoj ona boravi i kreće raditi na tome da Alicija progovori.
Sama ideja priče je jako zanimljiva i intrigantna, ali ono što me je zapravo najviše fasciniralo su likovi ponaosob. Theo u jednom trenutku priznaje razlog zašto je odabrao zanimanje psihoterapeuta: “Postao sam psihoterapeut zato što sam bio sjeban”. Theo se kroz priču prisjeća svih događaja koji su ga gurnuli u psihoterapiju i kao odrastao povlači paralele iz svog dijetinjstva i odraslog života, spaja događaje i osobe nevidljivom sponom koja nam mnogo toga objašnjava. Kao psihoterapeut, on pomaže drugima, ali ne i sebi. Uz svo znanje i vještine koje posjeduje, oblak njegovih osjećaja cijeli život mu stoji nad glavom i zakriva sunce.
Što se tiče lika Alicije, ponekad njezina šutnja govori više od tisuću riječi. Iako njezina facijalna ekspresija to ne odaje, ali njezine oči Theu su govorile jako puno u momentima njezine šutnje. Theo ju provocira, konstantno joj baca udicu nebi li se Alicija uhvatila, ali njezina šutnja je toliko bila uporna da me je u nekim momentima kao čitatelja doista nervirala. Čak je prešao granicu terapeuta i pacijenta, samo kako bi mu se otvorila i kako bi ju naveo da kaže bilo što, jednu jedinu riječ. Cijelo vrijeme čitanja u glavi mi je bilo pitanje da li će konačno progovoriti i ispričati zašto je ubila svog supruga, jer po svemu sudeći, nije imala baš nikakav razlog za to. Isčekivanje njezinog priznanja ili poricanja čitatelja pribiva za stranice, ali Alicija vas svaki put iznevjeri svojom šutnjom i navlači da čitate dalje s nestrpljenjem. Njezine reakcije na Theove provokacije izostaju, a čitatelj za razliku od Thea osjeća lagani bijes prema Aliciji. Ali, Theo zna zašto ima toliko strpljenja i koji porivi ga tjeraju da pomogne Aliciji. Da li je na kraju ispričala svoju priču Theu? Da li ju je ispričala nekom drugom?
Knjiga je napisana doista po mom guštu, Alex je odradio odličan posao, linearna naracija odrađena je i složena taman tako da nije zbunjujuća, a da čitatelju da jasnu sliku o uzročno posljedičnoj vezi događaja. Korištenjem retrospekcije u točno određenoj dozi postigao je da kaže sve što je potrebno, a da glavna radnja ostane u fokusu. Velika preporuka za ovu knjigu, ako volite misteriju, ovo se jednostavno mora pronaći u Vašim rukama.
Add comment
Comments