Dugo sam čekala da Jurica Pavičić dođe na red, i evo, u mjesecu domaćih autora konačno sam pročitala njegov najbolji triler, Crvena voda. Međutim, Pavičić nije ovu knjigu napisao samo kao goli triler, on je kroz roman secirao društvo osamdesetih, pa sve do dvadeset sedam godina kasnije. Izvrsno je prikazao kako je društvo “starilo”, generalna razmišljanja male sredine i paralele povučene do velikih gradova Hrvatske, pa čak i Europe. Misto, kako ga je nazvao, malo je mjesto u zaleđu Splita u kojem se svi poznaju i žive jedan miran život u socijalističkom režimu sve dok se jednog dana Silva Vela ne vrati s ribarske fešte kući. Njezina obitelj čini sve kako bi je pronašla, policija češlja mjesto uzduž i poprijeko, ali Silve nema. Nema je, ali se oni ne mire s činjenicom da ih je napustila, traže je po čitavoj Europi, traže je čak i onda kada je policija digla ruke, traže je dok traje rat i traže je čak idvadeset sedam godina kasnije...
Radnja je razvučena na dvadeset sedam godina, vrlo britko od Pavičića, blisko nam je dočarao prijelaz jednog života u drugi, socijalistički režim nestaje, a likovi se shodno tome mjenjaju, život postaje drugačiji. I bez Silve, život ide dalje sa sve ostale mještane, osim za njezinog brata, oca i majku. Rat je prošao, društvo je ponovno stalo na noge, ali njezina obitelj živi samo prividno; sve što rade, rade samo da bi pronašli Silvu. Njezina majka Vesna slomljena je na milijun komadića i ostatak svoga života živi kao duh, živi jer mora, jer joj je takva sudbina. Otac podiže ruke, odlazi i okreće se drugom životu, slab i iznemogao, pa ponekad i bjesan, na Silvu, na Vesnu, na čitavo mjesto. Brat... brat nikada nije odustao. Brat je posvetio ostatak života tražeći sestru, tražio ju je i kad je znao da više nema smisla, u njemu je gorio plamen koji ga je iznova svako jutro gurao u potragu.
U romanu su odlično prikazani ljudski odnosti prožeti potragom za Silvom i čitatelj se mora zapitati, da li bi se stvari dogodile drugačije da Silva nije nestala? Da li je nestanak Silve iskrojio sudbinu cijelog Mista? Ja bih rekla da je, njezin nestanak je zapravo izvukao najdublje osobine likova na površinu, slomove, laži, labilnosti, stabilnosti, ljubavi i mržnju. Onoga trena kad je Silva nestala, vizura i zrak u Mistu su dobili sasvim nove obrise i boje, a likovi ispljunili svoje osobnosti na sunce.
Pavičić koristi dijalektizam, ali taman dozirano, možete čitati bez pretrage “stranih riječi”, sigurna sam da ste za svaku riječ čuli i da znate što znači. Time nas je “posadio” u Misto. Dok čitate, možete točno čuti u glavi kakav naglasak imaju likovi i njihovi dijalozi postaju na neki način stvarni i realistični, bez uljepšavanja i književnih izraza, čisto dalmatinski i “po naški”. Dah osamdesetih će vas vratiti u prijeratno vrijeme, opisi detalja u kućama, ulicama i gradovima su točno onakvi kakve ih pamtimo iz toga razdoblja, mi koji smo živjeli u to vrijeme, ali i oni koji su gledali fotografije svojih predaka iz toga vremena. Knjige Jurice Pavičića od mene imaju zeleno svijetlo, “Žena s drugog kata” i “Usta puna mora” ulaze u moj plan čitanja, jer me je doista oduševio svojim načinom pisanja, zapletom i tematikom koju je razvukao na dvadeset sedam godina u ovom romanu. Doista majstorski, jedva čekam ostale knjige.
Add comment
Comments