Ovo je prva knjiga iz koje ne mogu izvući citat. Ne mogu pronaći ništa što ću citirati, a da vam ne otkrijem dio knjige. Ne mogu vam prepričati niti radnju jer ću vam time reći sve.
Kad sam krenula čitati ovu knjigu, više puta sam se vraćala na korice i gledala naziv izdavača zbog pogrešaka na koje sam naišla. Bilo ih je mnoštvo, nije mi bilo jasno kako je netko pustio van takvu knjigu. Došla sam do dvadesete stranice i onda sam shvatila; to nisu pogreške, Emma tako piše. Okrenula sam sredinu knjige i prolistala stranice pri samom kraju... doista, to je stil pisanja kakav dosad nisam vidjela. Mojoj glavi trebalo je neko vrijeme da to prihvati. Prepustila sam se i prožvakala tristo stranica u pet dana.
Moram vas upozoriti: nakon ove knjige nećete se osjećati dobro. Tijekom čitanja plakat ćete i biti nemoćni osjećati bilo koju pozitivnu emociju. Ova knjiga će vas protresti, kopat će po vašim starim ranama, tišinu pretvarati u strah, a noći činiti dužima nego što jesu. Kada završite s čitanjem, osjećaji će se vući za vama kao nečista savjest i puhat će vam još danima za vratom. Poprilično teška, sumorna i hladna, a istovremeno topla i čista kao majčina ljubav prema djetetu, kao dječje oči dok promatraju majku.
Volim uspoređivati knjige s drugima, ali nisam pročitala nijednu s kojom se ova može usporediti. Svaka stranica je neočekivana, a sve što se događa toliko je drugačije i novo. Znam da kasnim s ovom knjigom, stara je više od petnaest godina, ali možda bi mi prije petnaest godina bila i preteška za čitanje.
Ovo jednostavno morate pročitati, pustite godine, pustite sve hitove koji se vrte među čitateljima. Ostavite sve što čitate i pročitajte Sobu.
Add comment
Comments