SNJEGOVIĆ

“Zlo nije stvar, ne može te obuzeti. Upravo suprotno, ono je praznina, nedostatak dobra. Jedino čega se ovdje možeš bojati si ti sam.”

Knjiga je baš prepuna oštećenih likova. Svaki lik ima nekakvu psihičku boljku, porok ili ranu iz prošlosti koju stalno čačka i ona nikako ne zarasta. Za mene, Nesbø ima izrazito kompleksan stil pisanja, dosta težak, dinamičan i u nekom trenutku sve izgleda poprilično nabacano, ali kod Nesbøa taj dio jednostavno morate preživjeti. Kad on zapetljava radnju, koncentracija mora biti maksimalna kako biste dobro pohvatali konce ako ne mislite čitati ispočetka.

Obožavam trilere, traženje krivca, lov na ubojice, psihološke igre, ali Nesbø je baš brutalan u ovoj knjizi, savjetujem da ne krećete čitati ukoliko ste anksiozni ili depresivni. Nordijski noir uklopljen u baš brutalna sakaćenja i gomilanje trupala te rane baš svakog lika bacit će vas u laganu depresiju.

Harry je detektiv koji pokušava pronaći serijskog ubojicu koji je baziran samo na žene. Svake godine kada padne prvi snijeg, ubojica života liši jednu ženu. On ima obrazac, nestalo ih je jedanaest, neke nisu nikada ni pronađene, a Harry tapka u mjestu. Pismo koje je primio uvuklo ga je duboko u slučaj, osobno, ne samo poslovno. Privodi osumnjičene, svi imaju alibi i ubojica nije nitko od njih. Ubojica svaki put mami Harryja, daje mu lažne tragove, a cijela policijska uprava ludi od nemoći i igre koju ubojica igra s Harryjem.

Kažu da je ovo Nesbøov najbolji roman, sedmi u nizu romana o Harryju Holeu, zato sam odabrala baš Snjegovića. Namjerno nisam čitala po redoslijedu, željela sam da mi prvi dojam bude baš upečatljiv. Hladan, oštar i dinamičan, konstantno mračan roman koji me je tjerao na još unatoč gomili likova i povezanih radnji te brojnim analepsama, svidio mi se u potpunosti. Harry Hole, družit ćemo se sigurno još nekoliko puta, a možda i svih dvanaest.